Foto: VIJETNAM, KAMBODŽA, LAOS, TAJLAND RUŠKE MILJAK

Modna dizajnerica i umjetnica Ruška Miljak zadnjih mjeseci živi i radi u Bangkoku. Prvotna ideja o putu oko svijeta završila je tako da ova  modna dizajnerica trenutno u Bangkoku pohađa školu tetoviranja bambusom. Uhvatili smo je kratko na Skype vezi dok je na aerodromu čekala avion za Bali odakle će se uputiti u đir Australijom, a potom ponovno vratiti na Tajland, zemlju koja je u posljednje vrijeme privlačna brojnim Dubrovčanima, kao destinacija za turistički posjet, no ne i za život. Otputovati u egzotične krajeve, učiti o nepoznatim svjetovima i kulturama, pobjeći od sivila svakodnevice, živjeti negdje daleko, svi ponekad poželimo, no samo rijetki i uporni svoje želje zaista i ostvare. Ruška je jedna od njih. Nakon završetka školovanja pokušat će umijeće tetoviranja kože bambusom donijeti i u Hrvatsku. Pročitajte u nastavku što je o čarobnom svijetu Azije, ljepotama, različitostima, zanimljivostima i manama ispričala u razgovoru za Soundset Ragusu.

Kakav je Bangkok, kakvi su Tajlanđani i jesi li na putu srela Hrvate?

Ljudi su opušteni i nasmijani. Nisam vidjela niti jednu svađu na cesti. To je nebo i zemlja u usporedbi s Hrvatskom. Ovdje vam svi žele pomoći, posebno ako vide da ste se izgubili. Sami vam priđu i pitaju trebate li pomoć. Siromaštvu usprkos nema nekih ekstremnih slučajeva krađe. Sam Bangkok je prilično hektičan, ali već izvan grada je mirno, pravi easy life. Nisam srela niti jednog Hrvata. Zapravo, prvi put u ova tri mjeseca pričam hrvatski.

Zašto su stanovnici Bangkoga posebno zanimljivi?

Jedan lijepi primjer dogodio se nedavno. Ja i prijatelj smo čekali autobus na stanici. Sat i pol vremena sjedali smo na krivoj strani ulice jer Google maps ovdje ponekad baš i nije pouzdan. Upravo kada smo željeli krenuti pješke ili taksijem prišao nam je mladić i pitao nas kuda idemo. Objasnili smo mu situaciju pa nam je prišla i jedna gospođa koja je išla u istom smjeru i ponudila nam pomoć. Doslovno nas je na izlasku iz autobusa, gotovo vodeći za ruku, uputila do sljedeće stanice, mahnula vozaču, ugurala nas u autobus i objasnila vozaču gdje trebamo izaći. U Europi se to baš i ne događa.

Proputovala si više zemalja Azije. Gdje je tebi bilo najugodnije?

Sva ta mjesta bila su različita. Putovala sam najprije iz Hrvatske do Bangkoka, zatim sam otišla na jug, u popularni Phuket te tamo ostala oko dva tjedna. Potom sam se vratila na sami sjever te rijekom otputovala do Laosa. To je bilo najdivnije putovanja ikad. Voziš se na otvorenom brodu na kojeg su instalirane stolice iz autobusa. Svaka stolica je različita, putuješ tako puna dva dana i uz rijeku gledaš život iz 1900-te. Redaju se kućice od bambusa, klinci trče goli po plažama, krave šetaju okolo, ljudi peru rublje u rijeci. Prekrasne slike. Otputovala sam tako i do Kambodže te natrag u Bangkok. Mjesta koja su pretjerano turistička baš mi se i nisu svidjela. Hanoi u Vijetnamu mi se posebno svidio. Također je velik i hektičan, ali je ujedno i dražestan. U Laosu i Vietnamu primjerice uopće nema beskućnika. Zanimljivo je da nitko ne pravi drame oko sitnica. Ako nekome smetaš, nema dreke, pričekaju ako prelaziš ulicu. Iako je taj pothvat u principu umjetnost, a pogotovo u Vijetnamu gdje nema centimetar prostora među prijevoznim sredstvima. Doslovno samo trebaš hodati preko ulice dok te svi zaobilaze. Kad sam tek došla tamo i primijetila da svi trube bilo mi je jako čudno. Poslije sam zapravo shvatila da oni trube kako bi te upozorili da su blizu tebe i da ne skrećeš, a ne zato što žele da im se makneš s puta. Sve je dozvoljeno. Vrlo su spretni, a vozi se su svim pravcima. Pušenje je svugdje dozvoljeno. Na motorima prevoze sve i svašta. Slikala sam čovjeka na motoru i šest pasa iza njega na sjedištu.

Kambodžu je opjevala Kim Wilde i to je sve što mi na Soundset Ragusi znamo o ovoj zemlji. Po čemu je ti pamtiš?

U Kambodži su najbolje znali strane jezike, a pogotovo engleski. Čim vide stranca na cesti odmah počnu pričati, valjda tako vježbaju jezik. Ne znam to točno objasniti. Jednostavno su ljudi izrazito socijalno osviješteni. To je posve drugi mentalni sklop. Bila sam u jednom jako siromašnom selu u Kambodži. Srela sam tamo nekolicinu Francuza koji su usput kupili rižu, lopte i druge sitnice za dječicu. Naravno da su svi nahrupili po  stvari, ali opet su sve fer međusobno podijelili i lijepo se zahvalili. To su ljudi koji zaista imaju malo toga materijalnog.

Što je negativno u cijeloj priči?

Taxi vozači su užasno dosadni, ali tako je valjda svugdje na svijetu. Čini mi se da su oni specijalna vrsta ljudi.

Čuli smo da su policajci u Bangkoku malo stroži. Je li to istina?

Nisam imala nikakav doticaj s policijom, ali čitala sam po travel blogovima o prevarama na granicama. Ja ništa od toga nisam doživjela. Pišu također, kako ti naplaćuju vizu iako vrijedi za više ulazaka u zemlju. Meni se zaista ništa od toga za sada nije dogodilo. Ljudi vjerojatno krivo interpretiraju stvari i događaje, iako se može reći da i ovdje ima korupcije jednako kao i u drugim državama.

Tajlandska hrana popularna je na zapadu. Kakva su tvoja iskustva?

Trudim se hraniti jeftinijim jelima kako bi uštedjela novac za putovanje. Ribu recimo uopće nisam jela. Skuplja je, a i nije mi baš primamljiva kada vidim boju njihovog mora. Lijepih iskustava ipak imam. Naprimjer, Bila sam u Ayutthayi u nekom hostelu gdje su svi bili vrlo ljubazni i jedom od zaposlenika, točnije momku koji je tetovirao u istom hostelu je bio rođendan pa su nas svih pozvali na festu. Skuhali su brdo hrane i poslužili je kao poklon. Dovoljno je vidjeti kako svi jedu iz istog tanjura ili posude. Možda to zapadnjacima ne izgleda baš higijenski, ali meni je bilo krasno u smislu gostoljubivosti i zbližavanja. Ti su ljudi, svu hranu podijelili iako nisu najbogatiji. Dali su nam štapiće i žlice pa smo jeli svi s jedne hrpe. Inače, prijatelji u restoranima su stalno u tuđem tanjuru. To mi je super. Mislim da mi je najbolja hrana u Vijetnamu. Imaju dosta odličnih juha koje se zovu Pho. Također u Hanoiu kuhaju kavu s jajetom. Doslovno u kavu dodaju baćeni žumanac. Moram priznati da je odlično. Ulična postava hrane u Vijetnamu mi je bila najbolja od svih jer zapravo postave sve lonce na cestu i okolo poslažu male plastične stolice pa možeš sjesti i pojesti. Toga primjerice na Tajlandu nema. Tamo moraš stajati i jesti ili sjesti na jako prljav pod.

Jesi li kušala nešto egzotično?

Da! U autobusu u Kambodži jednom sam sjedila do djevojke koja je nešto slasno mljackala. Prvo sam mislila da je riječ o piletini, ali kad sam bolje pogledala vidjela sam da je to pauk. Na sav glas sam je pitala je li to jede pauka, a ona mi je na to najljubaznije ponudila komad. Toliko hrabra ipak nisam bila, probala sam skakavce i dudov svilac. Nisu bili uopće loši, vjerojatno nisu ni pauci s obzirom na to da ih je ova djevojka slasno jela.

Što je s kulturnim spomenicima. Što bi preporučila turistima?

Njihove hramove nisam pretjerano obilazila. Prastari hramovi u Ayutthayi su prekrasni. To su prethistorijske ruševine. Zaista su divne. Novi hramovi su ipak prekičasti. Hoi an u Vietnamu je također krasan, ali je prepun turista. Iskreno, nisam se previše kretala po turističkim mjestima. Draže mi je bilo poći u manja sela. Tako sam primjerice završila u gradu koji se zove Buon Ma Thout na jugu Vietnama. To je njihova prijestolnica kave. To je sigurno najbolja kava na svijetu, a turista zaista nema. U tri dana nisam vidjela niti jednog stranca. Ne znam koliko bi se to svidjelo drugima, jer tamo zapravo nema turistima zanimljivih aktivnosti, no meni je bilo zanimljivo upoznati tipičan vijetnamski život. Primjerice, dok sam čekala autobus kako bi posjetila obližnje jezero, pored stanice je neka žena prodavala mango. Došla je do mene i počela mi rezati mango i hraniti me cijelo vrijeme dok sam tamo stajala.

A druge atrakcije i aktivnost?

Jedna od najvećih atrakcija na Tajlandu je jahanje slonova! Ipak, ja mislim kako takve stvari treba izbjegavati jer slonovi strašno pate i na većini mjesta ih drže u jezivim uvjetima. Vezani su lancima i gotovo se uopće ne mogu maknuti. U Chiang Mai-u ima nekoliko parkova koji ne dozvoljavaju jahanje na slonovima nego samo šetnju uz njih. Ja sam posjetila jedan takav. Mislim da se zvao Elephant project i tamo je bilo super. Slonovi su bili potpuno slobodni. Bilo ih je samo troje. Jedna odrasla slonica i dva mala. Vodič je bio i više nego divan i zvao se James. Čuvari slonova zovu se Mahouti i također su  bili divni. Nisu koristili nikakve štapove niti kuke nego su komunicirali naredbama i vidjelo se da ih stvarno obožavaju. Mali slonovi su kao i sva mala stvorenje pravi troublemakeri! Pokušavali su mi ukrasti fotoaparat, a kako im to nisam dopustila onda su me uhvatili za hlače. Najmanji slon me čak udario glavom u trbuh pa sam skoro poletjela s obzirom na to da ima 500 kg. Okruženje u kojem drže ove slonove je prekrasno, rambutan farma, drveće banana, prava priroda. Dakle, ako žalite provesti dan sa slonovima radije neka to bude na mjestu gdje ih se ne može jahati. Isto važi i za mjesta gdje se može fotografirati s tigrovima. Najgori je Tiger temple u Kanchanaburiju gdje tigrove drogiraju.

Je li život na istoku jeftiniji nego u Hrvatskoj? Kakve su cijene?

Sve ovisi o tome što jedeš i gdje spavaš. Ja sam trenutno u hostelu u kojem noć košta tri eura. Zanimljivo mi je to što zapadnjaci traže zapadnjačku hranu. Možete samo zamisliti kakav je hamburger u Kambodži? Ipak, taj je hamburger kao zapadnjačka hrana skup, a pri tom imaju mnoštvo lokalnih specijaliteta koji su jako jeftini. Popularna je hrana na ulici tzv. street food i košta oko jednog eura.

Čuli smo da u Kambodži postoji ulica posvećena Josipu Brozu Titu. Jesu li ljudi s kojima se susrećeš čuli za Hrvatsku?

Da to je zanimljivo. Ulica postoji, a za Hrvatsku gotovo nitko nije čuo. Ipak, čim kažeš da je riječ o bivšoj Jugoslaviji, odmah im je jasno odakle dolaziš. Nisu čuli za Dubrovnik niti za Šukera. Prva osoba koja je znala za Hrvatsku je zapravo čovjek kojeg sam upoznala na Tajlandu, ali koji je inače poprilično upoznat s poviješću. Također, jedan od radnika u hostelu je rekao da je čuo za Hrvatsku jer prati nogomet.

KLŠ/KKJ