Kad netko kroči polako, uporno i neumorno, kad netko kozlića za preskakanje vidi kao odskočnu dasku, a ne kao prepreku, kad netko mrtav hladan pročita ime nekog stranog pjevača kako on želi, a ne kako bi trebalo, i toga je svjestan, i to je svjesno odabrao učiniti jer mu se više sviđa, onda za takvu osobu kažemo da je jedinstven kao naš Mato. Seoski dečko koji se odmetnuo i draže mu je strugat’ lapadsku šetnicu nego gazit’ konavosku zemljicu često je viđen kako sa snimačem (koji izgleda kao šoker) unezvjeruje ljude po autobusnim stanicama, usred prometne gužve ili po pjaci. Glas naroda jako nam je važan, a Mato ga, nekako, čuje dobro. A uostalom, uho vam se već odavno naviknulo na njegov glasić, jel’da?

Ide natipkati u web tražilicu jedno, ofali, natipka nešto skroz drugo i – ubode novosti! Ako je dotad nešto i pričala, u tom smo je trenu izgubili.Vidimo kako joj se mali kotačići vrte u glavi u svim smjerovima, slažu ostalima paranoidnu, ali medijski sasvim logičnu sliku o tome što se događa. Dok mi skužimo što je htjela reć’, u eter je već pošla najnovija vijest. Provjerena stoput’, pregledana, pročitana, prepričana s kolegama i ogoljena, za svaki slučaj, isto stoput’. Naša se prva informativka svjesno muči s pitanjem – ‘ali zašto je to rekao ili učinio’, i i dalje ima nade u popravak pokvarenog svijeta oko sebe – ‘a možda neće, a možda će se suzdržati, a možda…’. Ponikovka čiju smo tortu Piramidu dočekali nakon obećanja dugih dv’je godine, spremna je uvijek potražiti odgovore na pitanja na pravom mjestu i zato je slobodno zovite, pitajte, tražite.