Nije to Ćiro, to je pruga koja je život značila.

Promocija knjige „Pruge koje su život značile“ autora Stanislava Vukorepa okupila je sinoć u Dubrovniku brojne građane zainteresirane za vrijeme kada je Dubrovnik bio vlakom povezan s Bosnom i Hercegovinom, Bečom te svim željeznicama Europe. Riječ je o monografiji koja je izdana točno 40 godina nakon što je ukinuta uskotračna pruga koja je povezivala Sarajevo, Mostar, Čapljinu, Dubrovnik i Zeleniku u Crnoj Gori. Otvorena je svečano 1901., ukinuta 1976., a pravi razlozi nikada nisu izneseni rečeno je na promociji koju su organizirale Zavičaja udruga Neum i Hrvatsko kulturno društvo Napredak.

-Kada sam došao u Dubrovnik imali smo oko 80 zaposlenih, a u razdoblju od 1972. do 1974. na području Dubrovnika, Bileće, Trebinja i Crne gore kroz poduzeće je prošlo 230 djelatnika. Prevozili smo za dubrovačke tvrtke: Dubrovkinja, Radeljević, TUP i tzv. DTS te za tvrtke u Trebinju, Bileći, Kotoru i Tivtu. Od 230 zaposlenih radilo je 6 Crnogoraca, 40 Muslimana, 70 Hrvata i 104 Srbina, a mi smo bili Dubrovniku i možete zamisliti kako je bilo raditi. Vi malo stariji znate tko je prije rata vladao i Dubrovnikom. Bilo je jako teško- kazao je Niko Vuković, umirovljeni inženjer željezničkog prometa, otpravnik vlakova i direktor ŽAS-a, odnosno Željezničko-autotransportnog poduzeća u Dubrovniku od 1984. do 1991. godine.

Nitko nema pouzdan odgovor zašto je pruga ukinuta

O knjizi je govorio i akademik Mladen Bevanda ističući kako je promocija s pravom organizirana u Dubrovniku jer se u to vrijeme u Gružu mogla kupiti karta za putovanja vlakom u svaku europsku zemlju i to željeznicom koju je Austro-ugarska izgradila za samo 13 godina kroz itekako nepristupačne predjele.

-Knjiga je prava doktorska disertacija iako autor iz skromnosti kaže da nije težio izraditi znanstveno djelo. Ovo je zaista opsežan i originalan rad. Autor je obradio svaku željezničku postaju i stajalište, svaki objekt uz prugu od Čapljine do Podgorice , svaki tunel, propust, nasip, podzidu, ali i dužnosti te obveze osoblja. Kazalo imena i mjesta zauzima čak 30 stranica, a tu je na stotine fotografija. U pravu je recenzent knjige, inženjer Ljubo Krmek kad kaže da je ovu knjigu moglo napisati samo dijete željezničara koje je odraslo i živjelo u željezničkoj obitelji uz prugu. Autor je ovo veliko djelo posvetio ocu i majci i svim željezničarima ovih pruga. To je spomenik za sva vremena- kazao je akademik Bevanda ističući kako ipak ne postoji pouzdani odgovor zašto je pruga ukinuta, iako su izgovor bili zastarjela tehnologija i veliki gubici.

- Autor na lucidan način ukidanje pruge dovodi u vezu s današnjim društvenim kontekstom. Implicite. I danas se u Bosni i Hercegovini događa ukidanje nekih drugih pruga koji život znače. Ukida se jednakopravnost naroda,ukida se pravo birati, ukidaju se sredstva županijama i općinama, ukida se politički subjektivitet konstruktivnom narodu i drugo. Ukidanje pruge opominje: kad se jednom nešto ukine, teško se vraća. Jednom izgubljena općina, zatvorena škola teško se ponovno otvara. Jednom ukinuta sloboda, izgubljeni identitet, pravo, s mnogo muke se vraćaju ili se nikad ne vraćaju- naglasio je akademik Bevanda.

-Može se zaista zaključiti kako „kad nema pruge, ima tuge“- spomenuo je moderator predavanja Boris Njavro čitajući ulomak iz djela koji opisuje kako je 30. svibnja 1976. godine otišao posljednji vlak iz Dubrovnika, što je jedinstveni slučaj da se jedan lučki grad poput tadašnjeg Dubrovnika odrekne željeznice bez otpora, sukoba i želje da se to spriječi od strane političara, a i naroda ostavljajući grušku luku da se snalazi bez ikakve veze s kopnom. Do tada je preko luke prugom prema unutrašnjosti išao najveći uvoz voća.-Zabilježeno je jedino da se pobudio tadašnji direktor luke, gospodin Ban. Zabilježeno je i da je ispraćaj bio tužan kao sprovod- naveo je Njavro, ulomak iz djela „Pruge koje su život značile“.

I Englezi su bili protiv gradnje željeznice

Knjigu je Dubrovčanima također predstavio zamjenik načelnika Općine Konavle Božo Lasić, jedan od autora knjige o dubrovačkom tramvaju. Naglasio je činjenicu kako se u Hrvatskoj danas uopće ne pridodaje važnost industrijskoj povijesti.

- Vukorep kao da slijedi europske trendove te kao amater arheolog ukazuje svim profesionalcima koji su davno prije njega bili dužni objaviti, istražiti ili valorizirati sličan rad poput ovoga. No, ponekad se dogodi da profesionalci kasne pa ih amateri i zaljubljenici nadmaše. Do pojave ove knjige nismo imali niti jedan rad o ovoj temi osim par znanstvenih članaka. Ovo je bio težak i mukotrpan posao, određeni arhivi su namjerno uništeni, još je samo nekolicina radnika živa, da se još koju godinu čekalo na objavu bilo bi prekasno. Pojedini su me podaci zaprepastili. Autor je prepješačio 370 kilometara, a istražio 760 dokumenata i fotografija-naveo je Lasić citirajući dio djela koji govori kako su se prilikom izgradnje pruge u Engleskoj javili brojni protivnici ističući kako se uz prugu neće moći živjeti, da će se stoka plašiti, konji biti suvišni, ptice pobjeći, da krave neće davati mlijeka. -To se u ovom kraju dogodilo, ali poslije ukidanja pruge –naveo je Lasić te dalje citirao: “Kad je pruga puštena u promet 1901. u Ravnom se zaustavio prvi vlak i car je održao govor. I u Beč se moglo doći, a u 2005. vuk je zaklao konja na stanici. Navedenim riječima starca u Ravnom: „Suvišan je svaki komentar!“.

Autor je naveo kako su u knjizi opisane pruge koje su povezivale tri države te da je zapravo opisana vrijedna spomenička baština. Pojasnio je, zajedno s ostalim predstavljačima, kako je protiv naziva „Ćiro“ za ovu uskotračnu željeznicu.

-Ćiro nije naš naziv. Kad se ukidala uskotračna pruga Sarajevo - Ploče zanimao sam se otkud naziv Ćiro. Navodno se jedna kratka uskotračna željeznica u Vojvodini zvala Ćiro. Ja sam protiv naziva Ćiro jer to budućim generacijama ništa ne kazuje o vrijednoj spomeničkoj baštini koju bi trebali pametno prezentirati- istaknuo je Vukorep.

U okviru predstavljanja knjige prikazan je i kratki film s pruge Čapljina-Dubrovnik, a ranije je djelo također prezentirano i u Zagrebu.