PROTJERIVANJE ZLIH SILA Dva lica jednog karnevala

O filtriranju negativne energije često se govori kao o bitnom sredstvu za zdraviju svakodnevicu. Iako se možda čini kako je riječ o nekoj modernoj selfhelp –new age filozofiji, protjerivanje nečistih sila prisutno je gotovo oduvijek, a upravo se sada nalazimo u razdoblju godine u kojem se, prema našim običajima, to čišćenje tradicionalno odvija.

U hrvatskom jeziku četiri su glavna naziva za ovo vrijeme – karneval, poklade, mesopust i fašnik.

- Sva ova događanja spadaju u sklop kalendarskih ili godišnjih običaja koji se iz godine u godinu ciklički ponavljaju i određeni su crkvenim kalendarom. Sami njihovi nazivi i oblici svjedoče nam o prepletanju predkršćanskih i kršćanskih tradicija – kazala je etnologinja Marica Matuško te dodala kako postoji još nebrojeno lokalnih naziva. Tako je primjerice u Dubrovniku karneval karnevo, a može biti i krnjeval, mesopust je samo pust, maškare su mačkare i tako dalje u nedogled.

Poklad, Crkva i politika

Može se reći kako je karneval dašak poganskih običaja koji su se zadržali do danas. U kršćanskom svijetu s maškaravanjem se može započeti nakon Bogojavljenja ili blagdana Sveta tri kralja, a to vrijeme završava čistom srijedom ili Pepelnicom. - Nakon vremena ludovanja, slijedi vrijeme Korizme. Tu treba napomenuti kako karneval nikada do kraja nije bio kristijaniziran. Crkvene vlasti su s jedne strane uvijek osuđivale to doba neobuzdanosti i držale su karneval kao simbol poganstva, ali su s druge strane maškarama gledale kroz prste zato što je to ludovanje bio dobar primjer suprotnosti kršćanskom načinu života. Kao što je to napisao u svojoj knjizi „Hrvatski karnevali“ jedan od istraživača pokladnih običaja Ivan Lozica „Kao što bez grijeha nema pokore, tako bez poklada nema Korizme „ – pojasnila je Matuško.

Osim Crkve, poseban odnos prema pokladama imale su i još ga uvijek imaju i političke vlasti. - To se može čuti na čitanjima testamenata i suđenjima pokladnim lutkama ili vidjeti u karnevalskim povorkama. Tada je politička vlast u većoj mjeri nego u ostalom dijelu godine podvrgnuta kritici, ismijavanju i izrugivanju te u tom smislu karneval promatramo kao razdoblje koje prekida neki ustaljeni tijek svakodnevice i kao neku vrstu ispušnog ventila kada nam je dopušteno raditi ono što je inače zabranjeno – rekla je Matuško te dodala kako upravo u starom Dubrovniku imamo primjer jednog interesantnog suživota Crkve, vlasti i maškara – Ta je situacija posebno zanimljiva budući da se u sred tog „kritičnog“ doba karnevala odvijala državna i crkvena svetkovina zaštitnika svetog Vlaha koju se dosta strogo nadziralo. Naime, zna se da su upravo na dan svetoga Vlaha maske Vila, Ćoroje i Turica izvodile svoj ples pred Kneževim dvorom – istaknula je Matuško.

O tempora, o mores!

Hrvatska pokladna tradicija je vrlo bogata i živa - od samoborskog fašnika, preko baranjskih buša pa do riječkog i župskog karnevala. Neke od tih tradicija zaštićene su kao nematerijalna kulturna dobra, primjerice pohodi mačkara mučkog kraja, lastovski poklad, novljanski mesopust odnosno pokladni običaji Novog Vinodolskog, a tu su i kastavski zvončari koji su i na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine.

Zanimljivi, ali i neobični običaji na nekim su se mjestima zadržali u izvornim oblicima, a neki su se ipak malo prilagodili današnjici. - Na Korčuli primjerice kumpanije - muška društva koja izvode posebne plesove s mačevima, u pokladno vrijeme organiziraju prividnu vlast u selu koja bi završavala odsijecanjem glave volu i organiziranjem gozbe za članove društva. Pred sami Drugi svjetski rat se odsijecanje glave volu pokušalo zamijeniti trganjem naranče. Posebno je zanimljiv i lastovski poklad sa svojim ophodima grubih i lijepih maškara, plesom s drvenim mačevima, ljuljanjem lutke poklada i njegovim spaljivanjem na kraju – navela je samo neke primjere Matuško.

Iako svaki kraj ima svoje specifičnosti, mogu se razaznati i zajednički motivi poput pokladne lutke koja je simbol svog zla iz protekle godine. Uništavanjem lutke na različite načine zajednica se čisti od svih negativnosti kako bi mogla nastaviti svoj svakodnevni život. Dosta često je i prerušavanje muškaraca i žene što je najjasniji primjer preispitivanja ustaljenih životnih normi i vrijednosti. Kada sve sumiramo, razlikujemo dva tipa, odnosno dva lica karnevala.

– Jedno lice, odnosno tip je, naizgled arhaičniji, ruralni tip karnevala. Karakterizira ga skupno maskiranje muškaraca u kostime koji su napravljeni uglavnom od životinjskih koža. Ti muškarci uvijek nose zvona ili raznorazne predmete koji proizvode buku, izgledaju zastrašujuće, uglavnom šute te nastoje druge posuti pepelom, namazati čađom i slično. Uz njih se pojavljuju i likovi djeda i babe, vraga, prosjaka, brijača itd., a ponekad ih prate i barjaktar, glazbenici i lijepo odjevene maškare koje predstavljaju svatove. Drugi tip je češći u gradskim sredinama, a karakteriziraju ga karnevalska društva, testamenti i osude pokladne lutke, povorke alegorijskih kola, transparenti, individualne maškare, plesovi pod maskama i dječje karnevalske priredbe. Tako se prvo lice karnevala veže uz magijsku funkciju, dok je kod drugog tipa izražena kritička funkcija. Zašto su to dva lica jednog karnevala? Dovoljno se sjetiti kako se i sami često smijemo nekim maškarama, ali ih se često i bojimo – zaključila je Matuško.

DJ